Jednom sam htjela impresionirati goste i skuhati savršenu kavu, ali sam u žurbi umjesto šećera stavila sol. Kad su probali, svi su se ukočili, a jedan je samo tiho rekao: Pa… zanimljivo. Od tada sol držim na drugom kraju kuhinje – daleko od kave... ali naravno to nije sve...Jednom sam odlučila napraviti limunadu i, umjesto šećera, stavila sol. Kad sam probala, bila je toliko slana da sam mogla natopiti noge u njoj. Sada svaki put provjeravam prije nego što bilo što dodam ! Na greška A se uči...
Odlučila sam skuhati večeru za prijatelje. Nikad prije nisam radila juhu, ali mislim "pa što, samo prokuham povrće i to je to". Sve stavim u vodu, zaboravim na začine, a onda... zaboravim i na vrijeme. Kad sam se sjetila, voda je isparila, a povrće se pretvorilo u kašu. Svojim prijateljima sam servirala povrtni pire. Smijali smo se, ali naučila sam: začini i vrijeme su ključ. Kako u kuhanju, tako i u životu.
Zeznula sam se kad sam miksajuci kremu za tortu kuhinjskom krpom prekrila posudu za miksanje za vrijeme miksanja 💁♀️ naravno da su metlice miksera uhvatile krpu, povukle ju i cijela posuda zajedno s njenim sadrzajem je odletjela u zrak i razletjela se po cijeloj kuhinji od poda do stropa 🤦♀️ mogu samo reci da je od tada proslo nekih 10 godina a ja nikad vise nisam pokusala napraviti tu tortu da mi se opet ne desi ista stvar 🤣😂 vjerujem da bi kenwood cooking chef sprijecio ovakve incidente
Za božićnu večeru sam odlučila impresionirati obitelj i skuhati pečenu patku. Na papiru zvuči jednostavno, ali kada sam je stavila u pećnicu, zaboravila sam na ključni korak – natapanje u marinadi! 😅 Patka je postala suha kao staro pecivo, ali umjesto da se obeshrabrim, odlučila sam biti kreativna: pretvorila sam je u "patku na salatu" i svi su je voljeli! Na kraju smo svi zaključili da je "neplanirana" verzija jela zapravo bila puno bolja. 😆 Dakle, još jedan dokaz da je kreativnost u kuhinji
S nepunih 15 godina mama mi je dozvolila da pozovem prijatelje kod sebe doma na movie night. Željela sam prirediti pravu atmosferu pa sam po prvi put u životu sama pravila kokice. U jednom trenutku otvorila sam lonac, a jedna nestašna kokica je pri pucanju izletila van ravno na kuhinjsku površinu i spalila je. Od tada je prošlo 15 godina, spržena točka je i dalje tu, a ja se svaki puta kada uđem u tu kuhinju sjetim svojih nesretnih kokica. P.S. Kod sebe doma ih radim samo u mikrovalnoj ;)
Evo u čemu se sastoji moj "grijeh": unatoč svesrdnom trudu da se čovjek podigne, odgoji i pobrine za zdravo dijete, kroz ušicu igle te ljubavi provukao se - crv ludosti! Pa tako ovaj mališatović sa fotke na svoj osebujan način doživljava uputu "obuci šal, vani je hladno, prehladit ćeš se", i još k tome rado pozira, da ova "greška" ostane zabilježena za vijeke vjekova!
Odlučim napraviti palačinke za doručak. Dok miješam tijesto, moja mačka Ela se zavuče pod noge i zaplete se u kuhinjsku krpu. Naravno, tijesto završi na podu, a Ela se valja po njemu kao da je u bazenu. Na kraju smo obje bile prekrivene tijestom, ali smo se dobro nasmijale. Svaki dan s Elom je avantura, a kuhinja je uvijek epicentar akcije. Iako me ponekad izludi, ne mogu zamisliti život bez nje.
Riblja juha s povrćem, recept naizgled krasni, trebao je biti obiteljski obrok zdravi i slasni. No kod kuhanja je nešto gadno pošlo po krivu, naše reakcije nakon prve žlice ušle su u arhivu. Prvo neugodna tišina, suptilno pljuckanje, nevjerica, zbunjenost potom i smijuckanje. Loša riba, pokvareni luk - ko zna u čemu je fora, okus je bio poput mješavine čarapa i mora. Pravi uzrok debakla ostat će neriješni misterij, no pamtite za ubuduće: Fant u ribljoj juhi neka vam je glavni kriterij!
Nisam baš bio najupućenije dijete i nisam znao koja je pizza calzone. I onda sam u pizzeriji htio saznati i naručio sam pizzu pola-pola: pola slavonska, a pola calzone. Konobar me gledao kao da sam pao s Marsa, a meni nije bilo jasno u čemu je problem. Onda su roditelji uskočili, objasnili mi da to baš nije moguće i korigirali moju narudžbu u samo calzone, da naučim. I dan-danas me zezaju za to, a ja sam dugo vremena izbjegavao odlazak u dotičnu pizzeriju, a calzonu jeo s blagom nelagodom.
Neki pijani stranac se popeo na konja od Bana na glavnom trgu i nije se znao spustiti. Prijatelji i ja smo došli do Bana i od deset ljudi koji su bili s njim i pet mojih prijatelja, baš ja sam odlučio pomoći spustiti ga.. Tako da on skoči, a ja ga uhvatim. Tako da se ne ozlijedi, naravno. Kolega se lagano spustio s tri metra guzicom direktno na moj nos. Pukom srećom, umjesto da mi slomi vrat, samo sam imao podrapan nos neko vrijeme, a sve je snimljeno.
Sjedimo u kuhinji, brašno posuto svuda, poput snijega u kojem se ne možeš ni kretati. Moja djevojčica, njen osmijeh u trenutku zamijenjen suzama jer nije razumjela zašto se čokolada ne može samo pojesti. Njene ruke, nesigurne, pokušavaju umijesiti tijesto, ali sve što dobivamo je ljepljiva zbrka. Naša veza, poput tog tijesta, rastrzana, ali i dalje se trudimo. Zajedno se smijemo, plačemo i idemo naprijed. U toj kaši pronalazimo ljubav i u neredu stvaramo uspomene. Svaka greška- naš kolač života.
Dakle, isprva se činilo kao greška, a i neki su govorili: "previše je to slanine, ...", ali već 45min kanije se vidjelo da ovo tipično slavonsko zimsko jelo ne može drugačije!